Uoči 22. prosinca Dana pomoći bolnicama u ratu

Vinkovački liječnici u Domovinskom ratu o pacijentima su skrbili sami, a najveća im je nagrada što nitko od bolesnih i ranjenih nije stradao u bolnici.

Kroz bolnicu je prošlo više od 2400 ranjenih i 319 poginulih od kojih je najmlađa žrtva imala samo dvije godine

Hrvatska u prosincu obilježava Dan pomoći bolnicama u ratu, a vinkovačka bolnica jedna je od onih koja je, mjesecima trpeći granatiranja agresora, bila jedini spas za brojne civile i hrvatske vojnike, bolnica čiji su djelatnici, ne misleći na osobne živote i potrebe, dali obol samostalnosti Republike Hrvatske.

Ubojstvom dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, 2. svibnja 1991., kada je u bolnicu dovezeno osam tijela poginulih, svi smo postali svijesni da je rat neizbježan. Kada su tijela stigla bilo je pola sata nakon ponoći – prisjeća se patolog, doc. dr. sc. Dražen Švagelj, tadašnji član Kriznog štaba Općine Vinkovci i zamjenik ravnatelja Medicinskog centra, a danas voditelj Odjela za patologiju i citologiju Opće županijske bolnice Vinkovci.

Kako bi se osiguralo sve što je potrebno liječnici i osoblje bolnice otpočeli su žurne pripreme za predstojeći pakao. Nabavljao se sanitetski materijal, lijekovi, a bolnički podrumi su ispražnjeni kako bi u njima, sigurni od granata, mogli biti već zaprimljeni pacijenti, ali i svi oni koji će stradati od agresorskih metaka i projektila.

Ti su prostori bili bolnička skladišta i radionice, pa smo žurno u njih morali uvesti struju, vodu, grijanje i telefon jer se očekivalo najgore – nastavio je doc. Švagelj.

Istodobno, diljem Grada, Medicinski centar je u prostorijama mjesnih odbora i škola osnovao sanitetske jedinice, označene znakom crvenog križa na krovu, obučeni su ljudi za pružanje prve pomoći i dostavljen sanitetski materijal.

Nadali smo se da će na tim mjestima biti zbrinuti lakše ranjeni ljudi kako bi se spriječilo zagušenje bolnice u slučaju masovnih ranjavanja – pojasnio je doktor.

Nažalost, kaže dr. Švagelj, taj plan liječnicima nije uspio jer agresor je sva ta mjesta označena znakom crvenog križa raketirao, pa u tim previjalištima nikada nitko nije previjen.

A nedugo nakon što su u vinkovačku bolnicu pristigla tijela poginulih redarstvenika, 19. lipnja iste godine, uslijedio je i prvi minobacački napad na Grad i vinkovačku bolnicu, a tri dana kasnije Vinkovci su osjetili žestinu napada agresorskih zrakoplova. Nažalost, neiskustvo novinara, kaže dr. Švagelj, uzelo je tih dana svoj danak, jer agresor je koristio svaku objavljenu informaciju o napadu, pa je poginulih i ranjenih bilo puno.

Za liječnike je to bio šok. No, nisu imali vremena za strah i paniku, pacijenti su evakuirani u podrume, a ranjenima se danonoćno pružala pomoć – priča doktor.

Od 14. rujna 1991. pa do kraja rata na vinkovačku bolnicu bačeno je oko pet tisuća granata, od čega je oko tri stotine neprijateljskih projektila direktno pogodilo bolnicu.

Bolničke evidencije govore da je kroz nju prošlo 2400 ranjenika, no siguran sam da je taj broj i veći od 2700, jer sigurno svi nisu mogli tada biti evidentirani. Na patologiji je bilo 319 poginulih, direktnih žrtava rata, od čega je 40 posto civila, a najmlađa žrtva imala je tek dvije godine – prisjetio se doc. Švagelj.

Nema dijela bolnice, kaže patolog, koji nije bio pogođen, a osoblje bolnice i liječnici, njih ukupno 120, bili su i vatrogasci i medicinari. Nakon svakog požara i oštećenja radilo se sve što je bilo potrebno kako bi se osigurao prihvat i liječenje ranjenih i bolesnih.

Tih je dana u bolnici radilo 10 liječnika specijalista, šest mladih liječnika opće medicine i jedna liječnica na stažu, a većina je i danas u bolnici – ističe doc. Švagelj.

Za osoblje nije bilo smjena ni odmora. Mladi liječnici radili su u hitnoj službi, na anesteziji i kirurgiji.

Mi smo jedina bolnica u Hrvatskoj koja je poznata po tome da su liječnici i svo osoblje koji su u nju ušli 14. rujna 1991. godine iz nje izašli 15. svibnja slijedeće godine. Naši kirurzi nisu imali zamjenu, osim jednog osobnog prijatelja traumatologa koji je tu proveo dva tjedna kao i jedan anesteziolog ujedno i ginekolog, no to je bilo sve – naglasio je doktor.

Naime, mobilne kirurške ekipe iz drugih bolnica u Vinkovcima su bile kraće vrijeme, u lipnju i srpnju 1991., no otišle su i više se, do kraja rata, nitko nije pojavio.

Materijal i lijekove nabavljali smo kao pomoć tvrtki i gradova iz Hrvatske, od prijatelja iz inozemstva, nešto preko donacija katoličkih misija, privatnim vezama, a bilo je i slučajeva kada su umjesto nužnih lijekova i materijala stizali kamioni puni kontracepcijskih tableta ili lijekova kojima je istekao rok trajanja – otkrio je doc. Švagelj i dodao kako je sreća bila što je bolnica u to vrijeme imala svoju proizvodnju otopina za infuzije što je mnogim ranjenicima spasilo život.

Prema broju zbrinutih pacijenata u odnosu na broj liječnika, ističe doc. Švagelj, vinkovačka je bolnica u to vrijeme bila apsolutno prva u Hrvatskoj.

Cijeli rat u bolnici je radio samo jedan anesteziolog, četiri kirurga, dio rata još dva, a manji dio još jedan – istakao je dr. Švagelj.

Svi liječnici i drugi djelatnici bolnice koji su ostali, tu su, kaže, bili dragovoljno i nikada nitko nije ni trenutka dvojio, svi su oni bili spremni dijeliti sudbinu branitelja do kraja.

Iako je rat iracionalno ludilo i u njemu nema ničeg lijepog, mi smo u to vrijeme međusobno dijelili nepatvoreni osjećaj zajedništva koji je vladao među nama i koji liječnici u miru nikada neće osjetiti. Dijelili smo dobro i zlo – prisjetio se dc. Švagelj.

Najveće odličje svim djelatnicima vinkovačke bolnice je, govori docent, upravo činjenica da od pacijenta nitko nije poginuo.

Jedan anesteziološki tehničar umro je od posljedica infekcije dobivene od ranjenika, a jedan policajac koji je dežurao u holu bolnice, pogođen je gelerom u vrat, te je od komplikacija ozljede umro (obojica u Zagrebu), a lakše su ranjena i dva naša pomoćna djelatnika – otkrio je dr. Švagelj.

Ima, kaže, još puno stvari koje bi o ulozi vinkovačke bolnice u ratu mogao ispričati, no drugom prigodom.

Još nisam čuo da je netko optužen ili osuđen za ovih 319 poginulih, niti sam pozvan kao svjedok – upozorio je doc. Švagelj i poručio da u državi u kojoj je takvo što moguće, očito još nema želje ni htijenja za istinom i pravdom.

Nadajući se da će se ranjenici iz bolnice u Vukovaru evakuirati, a kako bi ih zaštitili od daljnje ugroze, ravnateljstvo vinkovačkog Medicinskog centra odlučilo je osnovati „odmičnicu“ stacionar u školi u Starim Mikanovcima.

Ravnateljstvo Medicinskog centra je kao mjeru predostrožnosti u podrumu današnjeg Šoping centra (negdašnja NAMA) organiziralo pričuvnu bolnicu, koja je trebala poslužiti za prihvat rajenih i bolesnih u slučaju potpunog razaranja bolnice ili okruženja grada.

Izvor Vinkovački list