Specijalizanti su i dalje problem
Izvor: Vinkovački list, 24. veljače 2017.
Uz nedostatak financijskih sredstava veliki problem kod većine manjih bolnica u Hrvatskoj je nedostatak liječnika specijalista koji se pokušava, među ostalim, mjerama, riješiti i novim Zakonom o specijalizacijama. Prilikom nedavne posjete Vukovarsko-srijemskoj županiji ministar zdravstva prof.dr.sc. Milan Kujundžić, dr.med.primarijus, osvrnuo se i na novi Zakon o specijalizacijama te najavio koliku će odštetu morati platiti liječnici ukoliko ranije odluče otići iz bolnica koje su im specijalizaciju omogućile, te je istaknuo: „Pravilnik je načelno na snagu stupio 1. prosinca prošle godine i pronašli smo za ovaj problem kompromisno rješenje vezano uz odštete. S jedne strane moramo čuvati sustav zdravstva i bolnice, a s druge poštovati slobodu ljudi. Odšteta po mjesecu provedenom na specijalizaciji iznosit će 3500 kuna plus drugi troškovi što za ukupno pet godina ili 60 mjeseci specijalizacije iznosi oko 250.000 kuna. Nadamo se da će rijetki to trebati platiti odnosno da će većina ostati u bolnicama koje su ih poslale na specijalizaciju“. O tom problemu nedavno smo razgovarali s ravnateljem Opće Županijske bolnice dr. Krunoslavom Šporčićem koji je o tome rekao: “Posljednjih godina Ministarstvo u pravilu odobrava sve specijalizacije koje Stručno vijeće i Uprava bolnice predloži, lokalna samouprava u okviru svojih mogućnosti pomaže dodjeljivanjem kadrovskih stanova, ali unatoč svim tim mjerama na specijalizaciju se ne javlja dovoljan broj mladih liječnika. Trenutno je gorući problem na Odjelu radiologije i na Internom odjelu. Velika opasnost prijeti i od novog Pravilnika o specijalizacijama koji je trenutačno na snazi, a čijom primjenom manje aktivne ustanove mogu ostati bez velikog broja gotovih mladih specijalista ili specijalizanata na kraju specijalizacije. Pravilnik je dobar i povoljan za mladog čovjeka i mladog specijalizanta. Na neki način mu osigurava mobilnost, pokretljivost, mogućnost promjene radnog mjesta. On je povoljan za velike zdravstvene ustanove, kliničko bolničke centre, a za manje bolnice kao što je naša baš i nije. Vinkovačka bolnica cijelo vrijeme iz vlastitih obrtnih sredstava plaća i specijalizante. Znači, mi ih plaćamo dok rade u našoj bolnici i dok rade u drugim ustanovama. To su veliki iznosi od nekoliko milijuna kuna na godišnjoj razini koji su realni troškovi. Ali mislim da to nije čak ni najteži dio cijele te priče oko specijalizanata, nego upravo ta njihova mogućnost da odu iz bolnice što nas stavlja u jako neugodnu situaciju kao ustanovu u smislu planiranja nekakvog razvoja djelatanosti. Prosječna specijalizacija traje pet godina. Mi ga čekamo pet godina da bi postao liječnik specijalista, a on nama pri kraju specijalizacije, mjesec-dva pred polaganje ispita kaže da prelazi u neku drugu veću zdravstvenu ustanovu. Osjećaj je dvojak. S jedne strane osjećate se “izdani” jer taj čovjek odlazi i vi opet morate raspisati natječaj, a ta cijela procedura traje najmanje još pet i pol do šest godina. Znači da smo mi praktično bez liječnika specijaliste ostali ne pet, nego 11 godina, što je jako dugo vrijeme. S druge strane ne možete da na neki način ne osjetite barem malo ponosa što ste izabrali kvalitetnog čovjeka, što ste ga dobro i u vinkovačkoj bolnici obučili da on može zadovoljiti potrebe nekakve klinike ili kliničko bolničkog centra. To je dvojno, ali je problematično. Bilo bi bolje, a to je i moj prijedlog da se specijalizanta ipak zadrži u bolnici da odradi dio staža. Nije toliko problem u novcu koji može biti jako veliki, već u tome što bolnica i dalje neće imati liječnika specijalistu koji je toliko potreban za naš kvalitetan rad.”