Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Prva pljuska nikada nije slučajna! Ona je samo početak pakla koji će trajati godinama

Sustav zbrinjavanja žrtava nasilja u Hrvatskoj nije do kraja definiran. Nakon reakcije policije i liječenja žene se uglavnom vraćaju zlostavljaču jer nemaju drugog izbora

Na Odjelu za psihijatriju Opće županijske bolnice Vinkovci pomoć mjesečno zatraži oko 10-ak žena koje godinama trpe fizičko, psihičko ili ekonomsko nasilje u obitelji. Žene se na odlazak psihijatru odlučuju kada ih je zlostavljanje već do kraja iscrpilo ili su u strahu za svoj i život djece. “Pomoć u bolnici same uglavnom traže žrtve psihičkog nasilja dok žrtve fizičkog nasilja uglavnom dolaze nakon što ih k nama upute liječnici drugih struka kao što su kirurzi”, istaknula je dr. Astrid Periškić Marković, psihijatar i voditelj Odjela za psihijatriju OŽB Vinkovci. Psihičko nasilje nad ženama je nažalost, ističe liječnica, u našoj sredini još neprepoznato i društvo ga svrstava pod „normalno ponašanje“, a kada s verbalnog prijeđe u fizičko zlostavljanje traje godinama. “Problem je djelomično u tradiciji koja se u vidu „savjeta“ među ženama u obitelji prenosi s koljena na koljeno. Žrtvi se govori se da je to sve normalno, da će proći i da nije ona jedina kojoj se pokoja pljuska dogodila u braku”, pojašnjava dr. Periškić Marković. Drugi problem, nastavlja, je činjenica da društvo odgovornost za pretrpljene batine svaljuje na samu žrtvu, jer se pitaju zašto žena jednostavno ne ode od nasilnika! Odlazak, pak, nije jednostavan jer su odnosi između žrtve i zlostavljača kompleksni, a počivaju u samom korijenu osobnosti obaju partnera. “U srži osobnosti zlostavljača leži sadizam, dok žrtva, koja nasilje trpi godinama, u karakteru često ima mazohistički obrazac ponašanja. Često je riječ o ženama koje su neku vrstu zlostavljanja gledale ili doživjele u vlastitoj obitelji, što je onda odredilo kako tip muškaraca kakvi ju privlače tako i prihvaćanje uloge žrtve”, upozorava liječnica. Treća je „greška“, kaže, što se takve žene, ne bi li pobjegle iz vlastite zlostavljačke obitelji, udaju mlade i na brzinu ne ostavljajući si vremena da dobro upoznaju budućeg partnera. Zlostavljač, nastavlja liječnica, polako gradi svoj sadistički odnos prema žrtvi, pri tom iskreno vjerujući, jer nije svjestan svoje bolesti, da sve što radi čini za njeno dobro. On sustavno, godinama, korak po korak, vrijeđanjem, batinama i zabranom da radi, žrtvu stavlja u podređeni, ovisnički položaj, sve dok ona sama ne povjeruje da je sve te batine zapravo i zaslužila. “Prva pljuska koju žena prihvati i ne reagira je zapravo okidač koji vodi u godine pakla”, ističe dr. Periškić Marković. Veliki broj žena to ne shvaća već se nadaju da će biti bolje ako one promjene svoje ponašanje i ne rade stvari koje partnera “provociraju”. “Često čujem žrtvu kako krivi samu sebe što primjerice nije podgrijala juhu, iako je znala da će to partnera iznervirati i da će dobiti batine”, otkriva dr. Periškić Marković. A poslije batina uglavnom slijede razdoblja “medenog mjeseca” tijekom kojih zlostavljač obećava žrtvi da ju više neće tući, govori joj da je voli, nosi poklone i cvijeće. Takva idila nikada nije duga vijeka, pojašnjava liječnica, jer zlostavljač već vreba sljedeću “grešku” koja će utažiti njegovu potrebu za nasiljem. “Žene moraju shvatiti da nikada neće biti bolje i smoći hrabrosti da potraže pomoć. To nije jednostavno jer riječ je uglavnom o ženama koje su ekonomski ovisne o zlostavljaču, pa i da hoće nemaju kamo, a tu je i pritisak obitelji koja uglavnom negativno reagira na odlazak iz braka”, pojašnjava dr. Periškić Marković. Sustav pomoći zlostavljanim ženama u Hrvatskoj još uvijek, tvrdi, nije do kraja definiran. Postoje prve stepenice, a to su policija, koja u zadnjih 10-ak godina promptno reagira na dojavu o nasilju u obitelji, podrška liječnika i psihijatara u bolnicama i jedna Sigurna kuća u Vukovaru. To nije dovoljno! “Liječenje žrtve koja dođe na Odjel traje i preko šest mjeseci, a one u sigurnim kućama s djecom mogu biti samo kratko vrijeme, nakon čega su prisiljene ići na ulicu ili se vratiti zlostavljaču”, upozorava liječnica. Ponavlja kako je riječ o ženama koje uglavnom nigdje ne rade i ekonomski su ovisne, pa nemaju mogućnosti “spakovati kofere” i s djecom otpočeti novi život u drugom gradu. “Sudske kazne za zlostavljače su preblage i svode se na uvjetne, rad za opće dobro ili obvezno liječenje. Pri tome institucije zaboravljaju da je psihopatologija zlostavljača kompleksna i zahtjeva dugotrajan tretman, te da će se većina njih nakon što “odgule” liječenje koje im je odredio sud vratiti starom obrascu ponašanja”, otkriva dr. Periškić Marković. Sustav bi, ističe, trebao zlostavljača odmah maknuti iz obitelji i prestati s minoriziranjem kazni, te odrediti da on uz liječenje dobije, ako ne zatvorsku, ono bar financijsku kaznu za nasilje koje počinio. “Sustav psihijatre stavlja u situaciju da nakon liječenja moraju pratiti kako žrtvu tako i zlostavljača i ako se učini da nešto nije uredu odmah reagiraju i provjere što se na terenu zbiva”, ističe liječnica i dodaje da u takvim slučajevima reagiraju socijalni radnici koji rade na Odjelu za psihijatriju OŽB Vinkovci, dok je pomoć mala ili nikakva kada se bolnica pokuša obratiti centrima za socijalnu skrb. Unatoč problemima i strahu s kojima se žrtve nasilja suočavaju, poziva dr. Periškić, potičemo sve koji trpe da nam se jave. “Mi ćemo, uz zajamčenu anonimnost, naći načina da im pomognemo kako liječenjem tako i u kontaktima s institucijama. Naša su vrata su uvijek otvorena”, ističe liječnica.